Grad Korčula smješten je na sjeveroistočnom kraju otoka, podignut uz njegovu razvedenu obalu. Sastoji se od starog grada na malom, ovalnom poluotoku, baroknog predgrađa neposredno pod starim zidinama, te novih dijelova rasprostrtih uz obalu istočno i zapadno od starog središta. Danas u gradu živi oko 3000 stanovnika, a najveći broj stanuje u novim četvrtima. Grad je sjedište administrativne uprave Grada Korčule koji obuhvaća dio otoka a pet naselja, osim Korčule, Žrnovo, Pupnat, Čaru i Račišće, s oko 6000 žitelja.
U Korčuli se nalaze mnoge društvene, kulturne, gospodarske, zdravstvene organizacije i ustanove: dječji vrtić, osnovna i srednja škola (gimnazija), muzej, knjižnica, Dom zdravlja, turističke agencije, banke, ljekarna, hoteli, brodogradilište, trgovačke i ugostiteljske radnje i dr. Ovdje djeluju i kulturno-umjetnička drustva, koja njeguju zborno pjevanje, folklor, zatim sportska društva. 
Prvi podatak o postojanju srednjovjekovnog grada na otoku Korčuli donosi bizantinski povjesničar i car Konstantin Porfirogenet u 10. stoljeću pišući o "zidanom gradu". Temeljem brojnih okolnosti drži se da je taj grad bio na mjestu današnje stare jezgre Korčule. No, ostatke graditeljstva tog vremena, odnosno romanike ovdje ne nalazimo. Ipak iz skromnih dijelova starih zidova, ukrasa, a najviše arhivskih isprava neosporno je da na ovom mjestu u 13. stoljeću već postoji grad opasan zidinama, zacrtanih trgova i ulica, s crkvama, javnim građevinama i stambenim kućama.
To je bilo vrijeme vladavine mletačke obitelji Zorzi, ali i čestih promjena uprave pa se pretpostavlja da su u takvim burnim prilikama zidine i ostale građevine višekratno oštećene. No, taj je grad bio mnogo skromniji od onoga koji se obnavlja, odnosno gradi početkom 15. stoljeća. Stare kuće bijahu jednokatnice, rijetko dvokatnice, zidane od grubo obrađena kamena ili u suhozidu, bez stilskih ukrasa. Slične su i druge građevine: crkve, lože i ostale javne zgrade. Stoga početkom 15. stoljeća dolazi do temeljite pregradnje i tada osim istovjetnog smještaja pojedinih objekata ništa nije očuvano.
U drugoj polovici 14. stoljeća u Korčuli se snazno razvija kamenoklesarski obrt ponajprije zahvaljujući potrebama dubrovačkih majstora za vrsnim kamenom. Oni su dolazili u korčulanske, vrničke kamenolome i uz pomoć domaćih radnika obrađivali kamen namijenjenDu-brovniku. Radeći uz te vrsne majstore Korčulani su naučili taj zanat, u njemu se izvještili i vremenom osnivaju vlastite radionice. Ojačavši gospodarski nastoje graditi nove kuće uljepšane stilskim gotičkim ukrasima. Tako se Korčula od početka 15. stoljeća postupno gotovo potpuno preobrazila iz skromnog naselja u grad izrazitih stilskih oznaka. Stambenu izgradnju pratila je javna. Najprije se podiže nova katedrala, zatim ostale crkve, zidine i dr. To 15. stoljeće je razdoblje snažne graditeljske djelatnosti kad se u razmjerno kratkom vremenu grad u potpunosti izmijenio. Početkom 16. stoljeća, do tada neobnovljene kuće dobile su renesansne ukrase. To je vrijeme pravog "brušenja" grada: popločavaju se trgovi i ulice, postavljaju kićeni grbovi, ukrasni stupovi, ali je stara jezgra sačuvala gotički pečat.
U sljedećim baroknim stoljećima 17. i 18., graditeljska su i kamenarska djelatnost u opadanju zbog sve težih gospodarskih prilika u Veneciji, što se odrazilo na područjima pod njezinom upravom. U Korčuli se gradi malo baroknih novogradnji, no nekoliko Ijetnikovaca i stambenih kuća u predgrađu svjedoče da kamenarski obrt nije zamro. Stare su crkve tada dobile skromne barokne dodatke: portale, ukrase pročelja, a u unutrašnjosti mramorne oltare uvzene iz Italije.
To je vrijeme izgradnje predgrađa: Borga. Jedna mletačka odredba iz 15. stoljeća izričito je branila gradnju izvan zidina zbog opasnosti od neprijatelja koji bi se u slučaju opsade mogao utvrditi u takvim objektima. To se naime i dogodilo 1483. godine u vrijeme aragonske opsade. Korčulani se nisu strogo pridržavali te zabrane, jer je pri turskoj opsadi 1571. godine kroničar kanonik Antun Rozanović zabilježio da su Turci bježeći pred nevremenom opljačkali i zapalili kuće u Borgu. U 17. stoljeću turske opasnosti više nema, pa se tada Borgo proširuje i dalje gradi.
Uskoro je predgrađe postalo središtem gradskog života i rada. Tu se odvijala trgovina, najvažnije obrtničke djelatnosti, a veoma se brzo u taj dio grada seli ostali društveni i javni život. Istodobno stara jezgra ima sve manje žitelja: dotrajale zgrade se ne popravljaju: ljudi radije grade nove kuće uz obalu nedaleko svojih radionica. U prvoj polovici 19. stoljeća sve do II. svjetskog rata Korčula je pokrajinski gradić koji se pomalo počinje usmjeravati prema turizmu. Tada se gradi nekoliko manjih hotela i Ijetnikovaca nadomak grada.
Nakon II. svjetskog rata osnivanjem industrijskog brodogradilišta javlja se potreba većeg broja stanova za njegove radnike, pa se podižu nova stambena naselja istočno i zapadno na padinama iznad obale, zatim i veći hoteli, javne zgrade, nova obala, ceste, marina. U starom dijelu grada popravljaju se ruševne ili oštećene kuće za potrebe stanovanja ali i javnih namjena, na pr. muzeja i slično.
